Završni nadzor — stručni savjeti, planiranje i česte greške | Moj Majstor

Kako izgleda završni nadzor korak-po-korak 📐

Što dobivate ✅

• Strukturiran pregled prostora/objekta s fokusom na završnu kvalitetu i funkcionalnost.
• Listu nedostataka s opisom, lokacijom i prioritetom te preporukom korekcije.
• Fotodokumentaciju (po potrebi) i bilješke za razgovor s izvođačem/izvođačima.
• Sažetak spremnosti za primopredaju i što još treba zatvoriti prije potpisivanja.

Završni nadzor obično kreće kratkom pripremom: stručnjak pregleda osnovne podloge koje imate (projekt, troškovnik ili barem popis ugovorenih radova, dogovorene materijale i uzorke), a zatim se definira što je cilj pregleda. Ako se radi o stanu ili kući pred useljenje, naglasak je na završnim oblogama, funkcionalnosti i sitnicama koje kasnije najviše smetaju. Ako je riječ o većem objektu ili više izvođača, važan je i redoslijed: prvo prolaz “od grubog prema finom” kako se ne bi gubilo vrijeme na detalje dok postoje otvorena, veća pitanja.

Sam pregled je kombinacija vizualne provjere i praktičnog testiranja. Vizualno se gleda kvaliteta izvedbe (ravnine zidova, spojevi lajsni, fuge i silikon, završeci oko stolarije, kutovi, pragovi, oštećenja), dok se funkcionalno provjerava ono što mora raditi bez “ali”: vrata i prozori (otvaranje, brtvljenje, okovi), sanitarije i odvodnja (padovi, zadržavanje vode, brtvljenja), utičnice i rasvjeta (osnovna logika i sigurnost), ventilacija (gdje je predviđena), te osnovne stvari poput stabilnosti i pričvršćenja elemenata. U ovoj fazi često isplivaju tipične greške: loše završene dilatacije, neravne pločice, pogrešno izvedeni prijelazi podova, šuplji zvukovi, mikro pukotine, neujednačene fuge ili tragovi vlage.

Ključni dio usluge je kako se nalaz pretvara u “akciju”. Umjesto općih komentara (“ovo nije dobro”), završni nadzor daje listu nedostataka koja je dovoljno precizna da se može dodijeliti izvođaču: gdje je problem, kako se manifestira i što se smatra prihvatljivim ispravkom. Dobra lista razlikuje tri razine: (1) kritično za sigurnost ili funkciju (npr. curenje, loša odvodnja, nestabilan element), (2) kvalitetu i trajnost (npr. brtvljenja, rubni detalji, nepravilni spojevi), te (3) estetske nedostatke koji su predmet dogovora (npr. ogrebotine, oštećenja boje, sitne neravnine). Ta podjela pomaže da se razgovor s izvođačem vodi mirno i učinkovito.

U praksi završni nadzor često uključuje i provjeru papira — ne zato što je klijent dužan skupljati dokumente, nego zato što uredna dokumentacija smanjuje rizik kasnijih sporova. To može biti jednostavno: popis ugrađenih materijala i opreme, upute i jamstva, potvrde o ispitivanjima gdje su relevantna, te trag promjena koje su se dogodile tijekom radova. Ako je bilo odstupanja od projekta, važno je znati jesu li ona samo izvedbena (bez utjecaja) ili traže dodatno očitovanje projektanta. Završni nadzor ovdje ne zamjenjuje projektanta ni službene postupke, ali pomaže prepoznati gdje postoji “rupa” koju treba zatvoriti prije primopredaje.